Beogradski rok bend „Zid Mortal” objavio je treći studijski album „Monopol i riziko”. Beskompromisni kritičari globalnog haosa koji počiva na devastiranim sistemima vrijednosti i doživotni borci za veličanje ljubavi, poštovanja, moralnosti, empatije..., ponudili su publici nove pjesme koje slave umjetničke velikane 20. vijeka i ujedno oslikavaju vrijeme u kom živimo. O novom albumu, muzičkim posvetama, izazovima i pošastima današnjice za „Dan” govori Goran Šobić Sirano, gitarista i autor većine pjesama benda.
– Pjesme su pripremane veoma dugo, ali iz tehničkih razloga. Kada smo 2015. godine objavili singl „Drvo” i obradu pjesme Riblje Čorbe „Južna Afrika 2015”, sa kojom smo željeli da ukažemo da je 30 godina kasnije sve isto, nismo ni slutili da ćemo odlučiti da album snimimo ponovo i tako odužimo ionako težak i dug proces stvaranja. Ali stvaranje nije muka, to je prijatan izazov. Možda se tom prijatnom mukom može nazvati moja težnja da smislim efektan solo na kraju pjesme „Ovo je moj grad” – kaže Šobić za „Dan”.
Zbog čega ste odlučili da album naslovite „Monopol i Riziko”?
– U našem umjetničkom izrazu koji je prikazan u spotu za pjesmu „Pet minuta sam”, svijet je postao talon za igranje igrica „Monopol” i „Riziko”. Ono što je nelogično je to da biznismeni igraju „Riziko” i šalju vojsku po svijetu, a vojnici igraju „Monopol” zauzimajući naftna polja. Mi, obični ljudi, zavisimo od sreće u bacanju kockica. Rješenje je dijelom prikazano na omotu albuma, kockice se kombinuju kao Rubikova kocka i time donekle odaju rješenje: budi obrazovan, načitan, upotrijebi um.
U spotu za pjesmu „Pet minuta sam” metaforički oslikavate surovu sadašnjost – život u zatvoru i činjenicu da najveći dio čovječanstva nema svijest da živi iza rešetaka. Takođe, šaljete poruku da su vremena revolucije iza nas. Šta Vam je bila inspiracija za takvu tezu – situacija u regionu u posljednjih dvadesetak godina ili globalna situacija? I gdje običan, mali čovjek može da pronađe svjetlo na kraju tunela?
– Neki fini ljudi iskreno obavljaju svoje poslove i pošteno žive svoje živote, ne sluteći da žive u zatvoru zvanom „Earth” i da su im ruke u lancima. Tako su u spotu prikazani radio voditelj ili ljudi koji idu u kupovinu. To je opis života u cijelom regionu, kako zbog svih dešavanja, tako i zbog globalne situacije. Jedan od glumaca istražuje Mjesec, osjeća idolopoklonstvo prema stopi Nila Armstronga, jedinom dokazu o bjekstvu iz zatvora. Ali šta ćemo ako je istina da je taj let bio režiran? Tekst pjesme govori o pojedincu koji uviđa crni svijet koji nas okružuje i zaključuje da je revolucija sve manje moguća.
Pjesmu „Crni veo” posvetili ste Niku Kejvu. Koliko je njegova muzika uticala na Vas?
– Kada sam spoznao njegov album „Murder ballads”, dobio sam ogroman podstrek da ne odustajem od svojih ideja i stila pisanja tekstova. Pjesma „Crni veo” je inspirisana njegovom pjesmom „Long black vail” i dala mi je priliku da mu se ovom posvetom, donekle, odužim.
Uradili ste rimejk hita „Riblje čorbe” iz 1985. godine „Južna Afrika 1985”, a u Vašoj izvjedbi je naslov „Južna Afrika 2015”. Koliko Vas poražava činjenica da se ništa nije promijenilo u posljednje 33 godine? I šta običnog, malog čovjeka sa naših prostora koji gleda samo kako da preživi više boli; da li je to stih „Napisali ustave da mozak zaustave, napisali zakone da se bolje zaklone” ili, možda, onaj „Eno, ide istina dronjavo obučena, grbava i mršava, krvava, pretučena”? Ili se pjesma samo dobro „naslonila” na „Ovo je moj grad”, u kojoj opisujete situaciju iz „povampirenih” devedesetih koje smo osuđeni da ponovo proživljavamo?
– Kao mladi i snažni smo vjerovali da ćemo svijet mijenjati na bolje. Poslije ove vremenske distance ne da nije bolje nego je gore, jer nas primoravaju da priznamo da nam je bolje. Zakoni i zakloni su očekivani, ali da istina i dalje ide pretučena obeshrabruje. Svjestan toga, u pjesmi „Ovo je moj grad” kažem „Jutro u mome gradu i ja polako gubim nadu da će stvari da se promene”, kao svojevrstan žal za činjenicom da je sve manje ljudi koji žele i mogu nešto da promijene. A svijet nam nameće promjene: partnera, pola, uvjerenja, identiteta. A ja ću da pjevam, kud puklo da puklo!
Pjesmu „Volja” posvetili ste Kevinu Karteru, fotografu koji je dobio Pulicerovu nagradu za fotografiju izgladnjele djevojčice i lešinara u glađu pogođenom Sudanu, i dva mjeseca po dobijanju Pulicera izvršio samoubistvo. Da li je „Volja” omaž umjetniku kojeg je dio svijeta potpuno nepravedno satanizovao jer navodno nije htio da pomogne izgladnjeloj djevojčici zarad istorijske fotografije ili želja da razumijemo njegove bure i oluje u duši kakve, uostalom, povremeno muče svakoga od nas?
– Kevin je radio iskreno svoj posao, fotografisao je i izvještavao iz zaraćenog Sudana. Uslikavši dijete koje nema snage da stigne do kampa dok lešinar strpljivo čeka nije očekivao nagradu. A dobio ju je. Sigurno ga je proganjala ta slika. Postoji dio priče da je dijete spašeno, kao što postoji dio obaveze fotografa da ne smeju da utiču na dešavanja. Možda ga je ta nemoć navela na to da digne ruku na sebe. Slika i njegov postupak su sažeti u refren pesme „Božija volja Božijom rukom, a moja ruka mojom voljom”. Saosećajući sa sudbinama djeteta i fotografa pišem pjesmu o svima nama koji smo nerijetko i na mnogo načina nemoćni pred nečijom voljom.
U pjesmi „Čovek i drvo” ispisali ste možda najjači filozofski rok stih današnjice: „Čovjek je sposoban, ume da od drveta napravi panj”. Postoje li situacije kada tako nešto ima opravdanje zarad „viših ciljeva”?
– Istina je da smo okruženi ljudima kojima je jedino umijeće da naprave panj od velelepnog drveta, iako od drveta mogu da se naprave i stolica, i konjić, i varjača, i gitara. Apsolutno sam stava da ne postoji viši cilj pri uništavanju tuđih vrijednosti, umjetničkih djela, arhitektonskih podviga, a pogotovo prilikom rušenja tuđih snova.
Uradili ste svoju verziju pjesme „Jedino moje” koju je svojevremeno otpjevala Viki Miljković. Otkud ideja da spojite folk i rok, kakva je to provokacija?
– Osnovna ideja mi nije bila provokacija, već da pokažem da su i narodna i rok muzika zapravo muzika za narod. Muzika služi da budi emocije u ljudima. Nekada ni jedni ni drugi nisu imali monopol, postojale su manifestacije na kojima su jedni za drugim nastupali rok bend i pjevač narodne muzike, „Top listu nadrealista” pokrenuli su rok muzičari, a prve skečeve su imali u emisiji u kojoj su pjevali pjevači narodne muzike. Danas se sve koristi u cilju podjela. Razdvajaju nas po polu, navijačkoj pripadnosti, vjeri, načinu oblačenja, a kad nas razdijele po svim kategorijama, svako od nas ostaje sam.
I Kurtu Kobejnu ste posvetili pjesmu. Da li je ovaj album zapravo jednim dijelom muzički spomenik ljudima koji su digli ruku na sebe jer nisu znali da se nose sa demonima koji slave ljudsku površnost, lako izrečene osude i odsustvo razumijevanja?
– Kurt kao posljednja ikona svjetske rok kulture svakako zaslužuje moju posvetu. Njegov tragičan kraj samo je još jedna opomena svima nama. Ali glorifikovanje samoubistva bi bilo samoubistveno, mi glorifikujemo pojedinca. Raniji refren pjesme „Svet koji je prodao čoveka” je glasio „Kurte, da li čuješ kako zemaljska kugla jeca?” Ljudska površnost, linija manjeg otpora, nakaradni sistem vrijednosti i promocija prosjeka nauštrb vrline, sve nas to dovodi u istu ravan u kojoj je i naša predivna planeta koju su, kao i nas, prodali oni koji čine taj novi „svijet”.
Šta simbolizuje naslov „999” u pjesmi koju ste posvetili Milici Rakić, trogodišnjoj djevojčici koja je poginula u NATO bombardovanju tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore?
– Pjesma se prvobitno zvala MIM, to je pogrešno ispisana rimskim brojevima 1999. godina. Sada smo je ogolili; gledano sa naše strane je 999, a sa njihove je 666. Milica je imala tri godine i nastradala je tako što ju je pogodio geler dok je bezbrižno sjedela na noši. To je mogao biti bilo ko od nas. Za tu tragediju sam čuo na televiziji koja je odavno počela sa direktnim prenosima užasa, navikavajući nas na njih toliko da oguglamo. Mi u refrenu urlamo „Sve je u kolotečini, neprirodna smrt je prirodna”. A nije prirodna, i ne mirimo se sa bilo kakvim rješenjima u kojima stradaju nedužni.
U poplavi rijaliti programa i pomami gledalaca koji neprekidno prate dešavanja u Imaginarijumu i vili „Parovi”, vjerujete li da bi ulazak zdravorazumskih, mislećih ljudi mogao da promijeni stvari, da napravi kontratežu starletama, propalim estradnjacima i kontroverznim ljudima sa margine koji su željni slave?
– Nećemo odlaziti u Pergam gdje prebiva Đavo, da bismo se borili protiv njega. Ljubav u nama je toliko jaka da pobeđuje sve zlo svuda gdje se pojavimo. Tako smo mi u stvari pravi rijaliti pobjednici. Jer realno je da ti ljudi sa margine, željni slave i novca za egzistenciju, ipak obitavaju u zatvorenom prostoru, dok mi živimo u neograničenom prostoru mašte. Njima je to najbolje što umeju, jer učesnike i gledaoce spaja jedno nesrećni su u svojim životima. Stoga ih ne treba „liječiti” od rijalitija, treba ih liječiti od nesreće.
Snežana Moldovan
Foto: Stefan Andrić

EKV

Vaš novi album donekle „miriše” na EKV. Namjerno ili slučajno?
– Čast nam je da nas porede sa bendom koji je svojim stvaralaštvom ostavio u amanet obavezu da gajimo autorsku muziku sa tekstovima koji navode na razmišljanje. Na mene je jak utisak ostavio njihov spot za pjesmu „Još par godina za nas”, ali to je samo jedan od mnogih vrijednih muzičkih uticaja na koji naš novi album „miriše”.

Koncertna promocija na proljeće

Kad ćete raditi koncertne promocije albuma u Crnoj Gori?
– Naše pjesme pogađaju srž života svih mladih, poštenih, hrabrih i avangardnih ljudi cijelog regiona. Naša zemlja je i dalje cio region gdje žive ljudi poput nas. Sljedeće godine, s prvim Suncem, krenućemo u koncertnu promociju po regionu, pa tako i u Crnoj Gori. Umjetnici su svjetlo na kraju tunela, njihova je dužnost da ukazuju na loše i da nude bolje. A kada pominjemo da više nema prilike za revolucijom, to je samo početak priče o revoluciji.